Groznica Zapadnog Nila

Groznica Zapadnog Nila (West Nile fiver, vrućica Zapadnog Nila ili encefalitis Zapadnog Nila) je zaraza uzrokovana arbovirusom (arthropod transmitted virus ili virus kojega prenose insekti) iz porodice Flaviviridae, roda Flavivirus.

 

 

Groznica Zapadnog Nila (GZN) je zaraza uzrokovana arbovirusom (arthropod transmitted virus ili virus kojega prenose insekti) iz porodice Flaviviridae, roda Flavivirus. Uzročnik pripada istom serokompleksu kao i Japanski encefalitis. Serološki je srodan s Usutu, Murray Valley i St. Louis encefalitisima.

Virus je prvi puta otkriven 1937. godine na području Zapadnog Nila u Ugandii. Od tada je dokazan u mnogim epidemijama u Africi, Srednjoj Europi, Europi, Aziji, a od 1999. godine i prvi puta u SAD-uii. Prema dostupnim podacima, u Hrvatskoj je virus u ljudima indirektno prvi puta dokazan 1980. godineiii, a u novije vrijeme 2007. godine u konjimaiv kao preteča prve zabilježene epidemije u ljudi 2012. godine na području Slavonije. Prema zasada neobjavljenim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o seroepidemiološkom istraživanju seruma ljudi iz 2012. godine (u kojoj je sudjelovao i Zavod za javno zdravstvo Osječko-baranjske županije) oko 1% stanovništva ima protutijela na virus Zapadnog Nila, dok ih je između 2% i 3% na području Slavonije.

U prirodi su ptice rezervoar virusa. U našem području to su najčešće vrane i vrapci, a mogu i druge ptice. Komarac je posrednik u širenju virusa među pticama, a na našem području su komarci roda Culex, Aedes i Ochlerotatus najznačajniji u njegovom prijenosu. Čovjek se slučajno zarazi ukoliko ga ubode zaraženi komaraca. Postoje i drugi putovi prijenosa virusa (od majke na dijete tijekom trudnoće i dojenja, prilikom profesionalnog rada s virusima u laboratorijima i sličnov) od kojih prijenos virusa darovanom krvi ili organom počinje sve više predstavljati javnozdravstveni problem u državama u kojima ga ima sve više i viševi.

Teško je danas tumačiti kako se virus pojavio u Hrvatskoj. Moguće je samo pretpostaviti da se on u RH pojavio zbog:

  1. Zaraženih ptica selica koje su ga iz južnih krajeva preletjele u naše krajeve, a potom se virus širio preko komaraca koji su se zarazili na tim pticama selicama sišući krv i potom ga prenijele na nezaražene ptice bilo koje vrste koje žive stalno ili povremeno u čovjekovoj neposrednoj blizini .

  2. Robe u kojoj su bila zaražena jajašca, ličinke ili odrasli komarci (gume, trska i slično)

  3. Prijevoza odraslog zaraženog komaraca avionima, brodovima i drugim prijevoznim sredstvima

Za raspravu je kolika je stvarana uloga ptica selica u prijenosu virusa iz južnih krajeva budući da je pitanje mogu li one zaražene i bolesne doista preživjeti let. S druge strane, ako one doista imaju ulogu u prijenosu virusa, tada je za raspravu zašto ova zaraza nije postojala godinama (ili stoljećima) prije. Ili, jesu li se vremenske prilike baš u zadnjih 10-tak godina toliko bitno promijenile da omogućuju preživljavanje virusa? Također je znakovito da je početak epidemije u SAD-u 1999. godine započeo oko međunarodne zračne luke John F. Kennedy u New Yorku. Stoga sam skloniji mišljenju da je međunarodni prijevoz odigrao najvjerojatnije ulogu uvoza inficiranih jajašaca, ličinki ili odraslih komaraca u nastanku epidemije zaraze u sjevernoj hemisferi, pa tako i u Hrvatskoj.

Nažalost, teško je eliminirati virus kada se jednom unese u neko područje. Tako će biti i u Hrvatskoj sve dok se, možda, ne promijene klimatske prilike. Na održavanje virusa na nekom području utječu transovarijalni prijenos virusa (od zaražene ženke komarca virus se prenosi u jajašce iz kojega nastaje nova generacija već zaraženih virusa) i prezimljavanje odraslih zaraženih virusa. Za sada nije dokazano da bilo koji sisavac prenosi virus preko uboda komarca na drugu osobu, odnosno nije dokazano da se komarac može zaraziti virusom od zaražene osobe ili životinje.

Raširenost virusa na nekom području je pod utjecajem većeg broja čimbenika pa je teško predvidjeti moguću epidemiju ljudi, gdje će se ona pojaviti i kolika će biti. Da bi neka zajednica što lakše odredila potencijal izbijanja epidemije dobro bi bilo znati što više od mogućih čimbenika koji na nju utječu:

  1. gustoća ljudske populacije

  2. vrsta komarca na promatranom području koji najviše prenose virus i njihove osobine (njihov udio u ukupnoj populaciji komaraca, letačke osobine, broj uboda za kompletan obrok krvi i slično)

  3. osobine rezervoara (ptica)

  4. osobine virusa (posebno virulencija i patogenost)

  5. okoliš (osobine vodenih površina pogodnih za komarce, padaline, temperatura, vegetacija

  6. provođenje preventivnih mjera i kontrola komaraca, edukacija stanovništva

 

Najviše zaraženih osoba nemaju nikakvih simptoma zaraze. U onih koji će pokazati simptome zaraze (bolesnici) inkubacija traje između 3 i 14 dana. Najviše bolesnika ima simptome slične gripi koji traju nekoliko dana (groznica Zapadnog Nila). Neki će bolesnici imati težu kliničku sliku koja zahtjeva bolničko liječenje, a u kojoj će dominirati neurološki simptomi: encefalitis, meningitis i akutna (mlohava) paraliza slična paralizi nakon poliomijelitisa ili GuillanBarré paralizi. Među teško oboljelima (hospitaliziranima) smrtnost je između 2-15% što je različito od države do državevii. Oboljelima je nakon teške bolesti potrebna dugotrajna rehabilitacija, napose starijimaviii.

Koliki će biti opseg epidemije i njezina težina ovisi o tome koliko dugo virus kruži na nekom području, kakva je dobna struktura stanovika i kakve se mjere poduzimaju protiv komaraca. U endemičnim područjima (to su područja u kojima svake godine ima oboljelih) u kojima postoji imunitet u stanovništvu zaraza (bolest) se pretežito pojavljuje u mladom stanovništvu (koje još nije prokuženo) s rijetkim teškim oblicima bolesti i smrtnim ishodima. U područjima u kojima prije nije bilo virusa ili on kratko cirkulira (takvo je područje i naša država) ne postoji nikakav imunitet u stanovništvu. Svaka dobna skupina je jednako izložena zarazi. Starija populacija je u najvećem riziku od bolesti i to onoj s najtežim ishodom (neuroinvazivnoj)ix,x. Procjenjuje se da 1:150 zaraženih razvije teži, neuroinvazivni oblik bolestixi. Rizik zaražavanja se povećava s dužinom vremena boravka na otvorenom i kvalitetom (obuhvat i vrsta kontrole komarca) osobnih i zajedničkih preventivnih mjera protiv uboda komaracaxii. Nažalost, za sada nema cjepiva protiv ovog uzročnika.

 

Kontrola komaraca provodi se na:

  1. Individualnoj razini:

    1. svaki stanovnik treba provoditi takve mjere koje će u svom stanu, kući ili domaćinstvu ukloniti svaki predmet ili površinu u kojoj se nakuplja voda (npr. odbačene limenke, kante, igračke, stare automobilske gume, redovito čistiti oluke (rine) i slično)

    2. na ozrake crnih (septičkih) jama postaviti mrežicu protiv komaraca

    3. staviti zaštitne mrežice na prozore i vrata stana ili kuće

    4. koristiti osobnu zaštitu protiv komaraca (razni sprejevi ili stikovi)

    5. provoditi dezinsekciju (kontrolu) komaraca u otvorenim privatnim vodenim površinama koristeći larvicidna sredstva

  2. Razini lokalne uprave, samouprave ili države

    1. urediti drenažne kanale da se u njima ne zadržava voda

    2. provoditi kontrolu komaraca u drenažnim kanalima

    3. donijeti pozitivne propise u građevinarstvu da ozrake na svakom šahtu u kojem se skuplja voda, crnoj (septičkoj) jami i slično obvezatno moraju imati zaštitnu mrežicu protiv komaraca

    4. provoditi larvicidni tretman javnih vodenih površina u neposrednoj (do 200 metara) blizini naselja koristeći larvicidna sredstva

    5. osigurati novac za larvicidna sredstva

    6. organizirati i provoditi edukaciju stanovništva za borbu protiv komaraca

    7. osigurati javno dostupno i kontinuirano obavještavanje stanovništva o potrebi kontrole komaraca kroz javna glasila

 

Tekst pripremio:

Prof. dr. sc. Josip Milas, prim. dr. med., epidemiolog

Epidemiološka služba

Zavod za javno zdravstvo Osječko-Baranjske županije

i Smithburn KC, Hughes TP, Burke AW, Paul JH. A neurotropic virus isolated from the blood of a native of Uganda. American Journal of Tropical Medicine, 1940; 20: 47192.

ii Asnis DS, Conetta R, Teixeira AA, Waldman G, Sampson BA. The West Nile Virus outbreak of 1999 in New York: the Flushing Hospital experience. Clin Infect Dis. 2000 Mar;30(3):413-8. DOI: 10.1086/313737. Dostupno na stranici: http://cid.oxfordjournals.org/content/30/3/413.full.pdf.

iii Vesenjak-Hirjan J. Arboviruses in Yugoslavia. Zentralblatt fur Bakteriologie. Mikrobiologie und Hygiene 1980;(Suppl. 9):165-77.

iv Madić J, Savini G, Di Gennaro A, Monaco F, Jukić B, Kovac S, Rudan N, Listes E. Serological evidence for West Nile virus infection in horses in Croatia. Vet Rec. 2007 Jun 2;160(22):772-3.

v CDCDVBID. West Nile virus: New modes of transmission. In: Fifth National Conference on West Nile Virus in the United States. 2004. Denver, CO: Division of VectorBorne Infectious Diseases Centers for Disease Control and Prevention. Dostupno na stranici: http://www.powershow.com/view/8469-MWJmY/West_Nile_virus_New_modes_of_transmission_powerpoint_ppt_presentation.

vi Biggerstaff BJ, Petersen LR. Estimated risk of transmission of the West Nile virus through blood transfusion in the US, 2002. Transfusion. 2003 Aug;43(8):1007-17.

vii Hayes N. Summary of West Nile Virus Activity in the United States, 2003. in Fifth National

Conference on West Nile Virus in the United States. 2004. Denver, CO. Dostupno na stranici: http://www.docstoc.com/docs/43964525/Summary-of-West-Nile-Virus-Activity-in-the-United.

viii Klee AL, Maidin B, Edwin B, Poshni I, Mostashari F, Fine A, Layton M, Nash D. Long-term prognosis for clinical West Nile virus infection. Emerg Infect Dis. 2004 Aug;10(8):1405-11. Dostupno na stranici: http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3320418/pdf/03-0879.pdf.

ix Petersen LR, Marfin AA, Gubler DJ. West Nile virus. JAMA. 2003 Jul 23;290(4):524-8. Review.

x Tsai TF, Popovici F, Cernescu C, Campbell GL, Nedelcu NI. West Nile encephalitis epidemic in southeastern Romania. Lancet. 1998 Sep 5;352(9130):767-71.

xi Mostashari F, Bunning ML, Kitsutani PT, Singer DA, Nash D, Cooper MJ, Katz N, Liljebjelke KA, Biggerstaff BJ, Fine AD, Layton MC, Mullin SM, Johnson AJ, Martin DA, Hayes EB, Campbell GL. Epidemic West Nile encephalitis, New York, 1999: results of a household-based seroepidemiological survey. Lancet. 2001 Jul 28;358(9278):261-4.

xii Han LL, Popovici F, Alexander JP Jr, Laurentia V, Tengelsen LA, Cernescu C, Gary HE Jr, Ion-Nedelcu N, Campbell GL, Tsai TF. Risk factors for West Nile virus infection and meningoencephalitis, Romania, 1996. J Infect Dis. 1999 Jan;179(1):230-3. Dostupno na stranici: http://jid.oxfordjournals.org/content/179/1/230.full.pdf.