Povijest zavoda

Javno zdravstvo u Osijeku: 1925. - 2005.

Počeci protuepidemijske zaštite

Protuepidemijska zaštita od kuge i stočnih zaraza javila se u Osijeku već početkom 18. stoljeća. Budući da je velik broj vojnika bio stalno stacioniran u gradu, vojne su vlasti od toga doba preuzimale zdravstvene mjere da se izbjegnu moguće zaraze, pogotovu epidemije. Neke su epidemije, npr. kuga u godinama 1725. , 1738. , 1741. , i kolera 1805. , desetkovale stanovništvo na području Slavonije i Srijema tako i u osječkom kraju, pa je Slavoniji tim mjerama pridana značajna pozornost ne samo onda kada je na njenom području izbila epidemija, već i onda kada se smatralo da bi mogla postati područje s kojega bi se kolanjem roba, stoke ili putnika zarazna bolest mogla prenijeti u druge dijelove Habsburške Monarhije. To znači da su Habsburgovci zaraznu bolest , posebice kugu, tretirali kao opasnost, koja je po svojim učincima i posljedicama za državu jednaka ratnoj opasnosti.

Uspostavljanje trajne protuepidemijske zaštite u cijeloj Habsburškoj Monarhiji , pa tako i u Hrvatskoj - sve u svrhu reguliranja i organizacije kužnog redarstva - trajalo je od vremena cara Karla III. (1710. - 1740.) i objavljivanja serije zdravstvenih odredbi , propisa i zakona sve do normativa iz doba carice Marije Terezije (1740.-1780.), kada je čitavo javno zdravstvo Monarhije regulirano "Zdravstvenim normativom" Gerarda von Swietena 1770.godine.

Međutim, bitan napredak protuepidemijske zaštite na tlu Hrvatske, pa tako i u Osijeku, nije se osjetio ni do 1850. (kada je proglašeno privremeno ustrojstvo javnog medicinskog upravljanja). Tek je "Zakonom o uređenju zdravstvene službe u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji" od 15. studenoga 1874. postignuto očito unapređenje u zdravstvu na tlu Hrvatske, pa tako i Osijeka. Još znatniji napredak donio je "Zakon o uređenju zdravstvene službe u Hrvatskoj i Slavoniji" od 24. siječnja 1894. godine, kojim je nastavljeno organiziranje zdravstvene službe, a dio sanitetskih poslova prenesen na općine. "Zakon o zdravstvu" od 25. ožujka 1906. vidljivo je još bolji u pogledu protuepidemijske službe jer su u njemu prvi put naglašene preventivne mjere koje je trebalo provoditi radi zaštite ljudskoga zdravlja. No, unatoč spomenutim zakonima ozbiljnija socijalno-higijenska nastojanja i odvajanje higijenske službe od zdravstvene dogodit će se tek nakon Prvoga svjetskoga rata.

Reorganizacija zdravstva

Odvajanje higijenske službe od zdravstvene

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, nastaloj nakon Prvoga svjetskoga rata, osnovano je u prosincu 1918. Ministarstvo narodnoga zdravlja, koje je imalo zadatak reorganizirati i unaprijediti zdravstvo u cijeloj državi. Međutim, do 1921. nije se događalo ništa osobito u smislu te reorganizacije budući da su započeti pojedini zdravstveni programi pokazali svoje prave rezultate tek osnivanjem oblasti, konstituiranih 23. veljače 1927. godine, nakon izbora koje je kralj Aleksandar Karađorđević raspisao u prosincu 1926. godine. Naime, osnivanjem oblasti država je nastojala sve obveze financiranja prebaciti na oblasti i tako lakše reorganizirati zdravstvo. U provođenju te reorganizacije i u unapređivanju zdravstvene službe posebice se istaknuo dr. med. Andrija Štampar , načelnik za socijalnu higijenu pri Ministarstvu narodnoga zdravlja, koji je u razdoblju od 1921. do 1931. temeljito reformirao javno zdravstvo položivši glavno težište na socijalno-medicinske ciljeve i odijelivši higijensku službu od opće zdravstvene službe. U tom je razdoblju Ministarstvo narodnoga zdravlja pridavalo glavnu pozornost socijalnim bolestima, umrežilo je cijelu državu znanstvenim i zdravstvenim zavodima i ustanovama, kojima su temeljna zadaća bila "besplatna liječenja u raznim dispanzerima te suzbijanje i ispitivanje zaraza, proizvodnja seruma i drugo." Rezultat tih nastojanja bilo je osnivanje domova narodnoga zdravlja diljem države, pa tako i u Osijeku. Po modelu dr. med. Andrije Štampara i tadašnjim propisima svrha domova zdravlja bila je u dispanzerskom radu i promicanju javne higijene, a domovi su djelovali na području jednog ili više kotara i imali su nekoliko odjeljenja: dispanzer za majke i djecu, školsku polikliniku, dispanzer za TBC, bakteriološko-epidemiološko i kemijsko odjeljenje, a fakultativno su osnivane stanice za suzbijanje trahoma, veneričnih bolesti i malarije, kao i opća ambulanta za preglede siromašnog stanovništva te bolničko odjeljenje sa 10 kreveta. Iako su se diljem novonastale države u desetljeću nakon Prvoga svjetskoga rata zdravstvene prilike znatno poboljšale, ipak se u gradovima osjećala velika potreba za higijenskim prosvjećivanjem stanovništva, i to posebice mladeži i školske djece u gradovima. Budući da u tom poratnom razdoblju u Osijeku nije bilo javnozdravstvene službe te namjene, osnovan je i otvoren 1923. Dom narodnoga zdravlja pri Općoj bolnici (Odjel današnje Neurologije Kliničke bolnice u Osijeku) u Donjem gradu.

Dom narodnog zdravlja u Osijeku

Budući da u Osijeku za novosnovanu zdravstvenu ustanovu nije bilo zgrade, koja bi namjeni odgovarala, odlučeno je 1924. da se za Dom narodnog zdravlja izgradi jednokatnica "koja bi u cijelosti odgovarala namjeni". Stoga je gradonačelnik dr. ius. Vjekoslav Hengl krajem srpnja 1924. primio priopćenje Andrije Štampara, tadašnjeg načelnika za socijalnu higijenu pri Ministarstvu narodnoga zdravlja, po kojem je inspektorat Ministarstva votirao 600.000 dinara za gradnju zgrade "u kojoj bi se imala smjestiti poliklinika za školsku djecu, zubna poliklinika, dispanzer za majke i dojenčad, ambulanta za venerične bolesti te dispanzer za tuberkulozu". Ustanovu bi Ministarstvo financiralo, a gradsko poglavarstvo bi moralo davati "izvjesnu godišnju pomoć". Budući da je već krajem kolovoza te godine u poglavarstvo stiglo iz ministarska 300.000 dinara, gradonačelnik Hengl je na skupštini gradskog zastupstva 27. kolovoza 1924. ovlastio stručnjake glede izgradnje. Gotovo istodobno stiglo je iz Zagreba pismo u kojem je Štampar "izričito želio da se ova zgrada smjesti u Gornjem gradu ili između Gornjega i Donjega grada na lijepom mjestu s dovoljno prostora, tako da se oko zgrade može urediti mali park". Pošto je odabrana lokacija u tadašnjoj (i današnjoj) Krežminoj ulici br. 1, izgradnja doma povjerena je 27. rujna te godine osječkom Građevnom poduzeću Juzbašić & Freundlich, a nadzor je povjeren gradskom inženjeru Dimitriju Popoviću. Sa sredstvima ipak nije bilo jednostavno (ukupni troškovi gradnje iznosili su 2,057.973,78 dinara) pa je izgradnja Doma narodnoga zdravlja trajala je duže od dvije godine. Zgrada je svečano otvorena i predana na upotrebu 19. prosinca 1926. godine.

Zgrada je samostojeća jednokatnica, izgrađena u duhu historicizma, s naglašenim centralnim dijelom s pilastrima i timpanonom u pročelju. Fasada je u cijelosti rađena u žbuci, a dijelovi štukature oblikovani su u gipsu i ugrađeni u fasadu. Prozori su trokrilni s nadsvjetlom, a krovni je vijenac naglašen i odliven u betonu te naknadno profiliran kao i pilastri. Kapiteli stupova i fasadna štukatura (rozete, vijenci, i konzole ispod krovnog vijenca) odliveni su u gipsu i aplicirani na fasadu. Suteren, prizemlje, prvi kat i mansardno potkrovlje imalo je "površinu poda 190 x 3, tj. 570 m2". Ispred zgrade se, kao i danas, nalazi lijepa željezna ograda. "U sastavu novootvorenoga Doma narodnog zdravlja djelovale su gradska i školska poliklinika, sanitarna inspekcija, anti-TBC i kožno-venerični dispanzer, antitrahomska i antirabična stanica, dječji dispanzer, zubni odjel i Epidemiološki zavod", dok su pokusne životinje, koje su trebale u radu zavodskog bakteriološkog laboratorija držane - do izgradnje posebne dvorišne zgrade za njih (1958./1959.) - u dvorišnoj zgradi uz zgradu u kojoj je danas Odjel neurologije, dakle, u sklopu Opće bolnice. Rad osječkoga Doma narodnoga zdravlja odvijao se potpuno u skladu s tadašnjim programom socijalne medicine koju je promovirao dr. med. Andrija Štampar. (On je do 1930. u nekoliko navrata boravio u Osijeku.)

Bakteriološka stanica / Epidemiološki zavod / Sanitarno-epidemiološka služba (1925. - 1945.)

Otvaranjem Doma narodnoga zdravlja s brojnim službama osigurana je u gradu na Dravi bolja zdravstvena zaštita stanovništva, i to dispanzerskom i protuepidemijskom službom. Sustav zdravstvene zaštite uključivao je od ljeta 1925. tek osnovanu Bakteriološku stanicu, koja je izdignuta na stupanj zavoda i te godine promijenila ime u Epidemiološki zavod. Izgradnjom zgrade Doma narodnoga zdravlja u Krežminoj ulici 1 Zavod je djelovao kao samostalna organizacija Doma narodnog zdravlja, a nakon upravne reforme na razini države i usvajanjem "Uredbe o ustrojstvu oblasnog odbora Osječke oblasti" od 1928. uspostavljeno je 8 odjela za područja javnoga života od posebnoga interesa za društvenu zajednicu. Jedan od odjela bio je i Odjel za narodno zdravlje koji je predviđao i uređenje sanitetske službe pa je služba dobila temelje donošenjem "Uredbe o ustrojstvu oblasnih sanitetskih uprava" i "Uredbe o okružnim i sreskim (kotarskim) sanitetskim upravama", i to vrlo brzo jer su te uredbe proglašene zakonima. Stoga se te godine Zavod potpuno uklopio u rad Doma kao njegova specijalizirana Sanitarno-epidemiološka služba i tako je djelovao do završetka Drugoga svjetskoga rata. Epidemiološki zavod, tj. Sanitarno-epidemiološka služba pri Domu narodnoga zdravlja u praksi je ostvarivala zdravstvenu zaštitu i rješavala probleme zdravlja i bolesti s kurativnog, preventivnog i socijalnog gledišta. Unutar osječke Sanitarno-epidemiološke službe djelovali su:

1. Bakteriološko-epidemiološki odjel,
2. Kemijski odjel,
3. Sanitarno-tehnički odjel i
4. Odjel za higijensku propagandu.

Zaposlenici

Ravnatelj Doma narodnog zdravlja dr. med. Slavko Hirsch osnovao je 1925. Bakteriološku stanicu te je od te godine obnašao, uz ravnateljsku dužnost, i šefovsku u Bakteriološkoj stanici, tj. Epidemiološkom zavodu, tj. Sanitarno-epidemiološkoj službi pri Domu narodnoga zdravlja. U prvim godinama djelovanja u Kemijskom odjelu radili su dr. med. Marija Belavić (medicinska i sudbena kemija) i inž. Jovo Dugošević, voditelj Kemijskog laboratorija, a u Bakteriološko-serološkom odjelu, kao terenski liječnik, je dr. med. Marijan Banić.

Od 1930. dr. med. Niktopolion Černozubov je šef Bakteriološko-serološkog odjela do 1940. kada vodstvo odjela preuzima dr. med. Jelena Cekić s laboranticom Agatom Šimunović. U tom je odjelu od 1935. do 1943. i dr. med. Stjepan Ivić. Novootvorenu Antirabičnu stanicu vodio je do 1941. dr. med. Rafael Nahmijas, bakteriolog i serolog. Od 1930. godine laborantica Vladislava Petrović radila je u Kemijskom odjelu kojem je šef bio inž. Jovo Dugošević. U ustanovi je i Josipa Baić, pomoćna "služiteljica" u zdravstvenoj struci (u kemijskom i bakteriološkom laboratoriju) te medicinske sestre pomoćnice Marija Leović i Fanika Golob, a u ratnom razdoblju Staža Ivanović i Barica Kovač. Od 1939. u Sanitarno-epidemiološkoj službi je medicinski higijeničar Marko Vrbanić, a godinu dana potom dr. med. Jelena Cekić, voditeljica Odjela za mikrobiološku i serološku dijagnostiku. U laboratoriju Bakteriološko-serološkog odjeljenja radio je Matija Knežević, medicinski higijeničar, te laborantica Jelka Orehovec koja je vodila i sve knjige odjeljenja. U tom su razdoblju kratkotrajno radili "dezinfektori" Pavle Dubovski, Ivan Lešnjaković, Dominik Kalamut, Grga Pezelj, Dragutin Lenner, a dugotrajno (od 1930. do 1941.) Zdravko Ćupić, Ante Troha i Vasilije Petrović.

Teritorij i djelokrug rada

Bakteriološka stanica, tj. Epidemiološki zavod, u prve je tri godine rada pokrivao cijelu Slavoniju i veći dio Srijema djelujući na suzbijanju zaraznih bolesti, otkrivanju kliconoša i uspostavljanju epidemioloških mjera. Njegovi stručni zaposlenici obavljali su i dezinsekciju, dezinfekciju i deratizaciju. Teškoće u provođenju epidemioloških mjera, poteškoće u suzbijanju zaraznih bolesti te nemogućnost ostvarivanja ovlasti za higijensko i zdravstveno djelovanje na tako velikom teritoriju - sve je to bilo očito odmah po osnutku Bakteriološke stanice, tj. Epidemiološkog zavoda. Naime, iz Osijeka je bilo vrlo teško, gotovo nemoguće, stručno pratiti i kontrolirati "stanje na terenu". No, bez obzira na takovo stanje, odgovornost voditelja, tj. šefa Zavoda, bila je golema. Najočitiji primjer toga je pokretanje kaznene odgovornosti protiv šefa Epidemiološkoga zavoda dr. med. Slavka Hirscha, koji je 25. srpnja 1925. "kažnjen opomenom" po rješenju Ministarstva narodnog zdravlja u Beogradu "što je isti koncem ožujka te godine na osnovi bakteriološkoga nalaza vojnim vlastima u Brodu na Savi (Slavonskom Brodu) dao svoj sud o tamošnjoj vodi, a da vodu nije kemijski pregledao ni poslao na lokalnu inspekciju pa je takovim površnim radom", po prosudbi tadašnje Stalne epidemijske komisije, "ometano pravilno prosuđivanje o postanku i razvitku tamošnje epidemije". Naime, od početka ožujka pa do kraja lipnja 1925. u svim je četama Brodskog garnizona vladala epidemija trbušnoga tifusa; oboljelo je 49 vojnika, a umrlo 8. Teretilo se Hirscha "da on, pa tako i Zavod, nisu na vrijeme reagirali u pogledu suzbijanja epidemije". Da objasni stvarno stanje u tom "slučaju", Hirsch je početkom srpnja te godine Ministarstvu narodnog zdravlja poslao svu dokumentaciju i izvještaj "o toj aferi"; potanko je prikazao kronološke i statističke podatke o prilikama u Brodskom garnizonu, opisao sveopće (ne)higijenske prilike - neuvjetnu kanalizaciju, loše provedenu vodovodnu instalaciju, problem kliconoša, problem "vakcinacije" i drugo - te istaknuo da "i nakon stručnog mišljenja osječkog Epidemiološkog zavoda vojne vlasti u Brodu nisu učinile nikakve epidemiološke mjere koje su mogle spriječiti epidemiju tifusa". No, bez obzira na izneseno objašnjenje, Stalna epidemijska komisija "donijela je mišljenje i odluku o Hirschovoj odgovornosti izričući mu opomenu". Od 1928. Sanitarno-epidemiološka služba uklopljena je u rad osječkoga Doma narodnoga zdravlja i djelovala je samo na području istočne Slavonije pokrivajući, od tada, mjesta i gradove kotareva Našice, Donji Miholjac, Podravska Slatina, Valpovo i Osijek. To je razdoblje kada je Služba, uz navedene poslove, pratila i zdravstveno stanje stanovništva i higijenske prilike, te radila na unapređivanju zdravlja i poboljšavanju higijenskih uvjeta života u tom dijelu Hrvatske.

Stoga je, na primjer područje rada "dezinfektora" (raskužitelja) osim u gradu bio i na terenu, tj. "vanjsko uredovanje". U prosjeku je jedan "dezinfektor" pokrivao područje dvaju kotareva. Dezinfektori su morali završiti tromjesečne tečajeve. Obuka je bila praktična i obuhvaćala je "najosnovnije higijenske pojmove i navike, pojam o zarazama i o načinu čuvanja od njih, vršenje mrtvozorske službe, pojmove o sterilizaciji i dezinfekciji, poznavanje, pripremanje i uporaba raskužnih otopina i sredstava, način kojim se dezinfekcija može zamijeniti ili upotpuniti (temeljito čišćenje, ribanje, uporaba luga, provjetravanje, sunčanje i drugo), rukovanje dezinfekcijskim aparatima, raskuživanje (šišanje, kupanje, uporaba različitih sredstava).